Općina Bednja – riznica specifičnosti između četiri gore

Svi znamo za Trakošćan u Zagorju – isprva utvrdu iz 13. stoljeća nazvanu Zmajevom stijenom, a koja je tijekom stoljeća izrasla u bajkoviti dvorac. On i okolno naselje spadaju pod 25 naselja općine Bednja. Općine koja dijeli naziv s najdužom rijekom izvora i ušća u Hrvatskoj. Općine u kojoj je zimi hladnije nego u Gorskom kotaru i Lici, te čiji govor svi rado slušaju, iako ga rijetko tko razumije.

Općina Bednja nalazi se na krajnjem sjeverozapadu Hrvatskog Zagorja te na krajnjem sjeverozapadu same države, pripadajući Varaždinskoj županiji. Njenih 25 naselja naseljava tek nešto manje od 4000 stanovnika.

Ona nosi ime rijeke koja izvire u blizini njenog naselja Trakošćan, u Maceljskom gorju, u Bednjici. Rijeka Bednja cijelom svojim tokom od 133 kilometra, teče unutar Hrvatske, zbog čega se smatra najdužom rijekom unutar naših granica. Ujedno, čini i sjevernu prirodnu granicu. U početku teče između Ravne gore i Ivanščice, a potom se između Ivanščice, Topličke gore i Kalnika tvrdoglavo probija prema Dravi. U nju se ulijeva kod Malog Bukovca u blizini Ludbrega.

Rijeka Bednja

U zagrljaju četiri gore

Radi se o prostoru koji je sa svih strana okružen i zatvoren gorama – Ivanščicom (1061 m), Strahinjčicom (847 m), Maceljskom gorom (715 m) i Ravnom gorom (686 m). Područje općine raspršeno na površini od 75 kvadratnih kilometara, zauzima izuzetno brežuljkast teren, s nadmorskom visinom koja varira od 230-ak metara na području Rinkovca uz rijeku Bednju, pa sve do 686 metara odnosno vrha Ravne gore. Većina naselja smjestila se na brežuljcima visine do 350 metara.

Ravna gora smjestila se u gornjem porječju rijeke Bednje i smatra se posljednjim ogrankom Alpa. Omiljeno je izletište rekreativaca te se ovdje možete se odlučiti na planinarenje, paragliding ili alpinističko penjanje po stijenama Velike pećine. A zahvaljujući planinarskim domovima, možete ovdje ostati i cijeli vikend. Gore postoje dva uzletišta za paraglajdere te se Ravna gora smatra najatraktivnijom lokacijom za slobodno jedrenje u ovom djelu Hrvatske. Vidikovac na vrhu pruža prekrasan pogled na dvorac Trakošćan prema kojem vas vode pješačke staze.

Prema Bednji i Trakošćanu, a ponad cvetlinske kotline, ova gora ima gotovo alpski oblik, zahvaljujući atraktivnim stijenama poznatima kao Velike pećine (ili u narodu zvane Švecova pećina). One se redaju se jedna iza druge u šest redova i uzdižu na visinu od kojih stotinu metara, a njima vode staze za alpsko penjanje.

Prema zapisima iz 1834. godine, pećina Sveciana se zapalila te gorjela 14 dana, rigajući vatru po planini i stvarajući izbačaje ognja. Otad, Velike pećine izazivaju pozornost i strahopoštovanje ljudi u njihovom podnožju.

Velike pećine

U planinarskom pohodu na gore koje obgrljuju Bednju, ne treba zaobići ni Maceljsku goru te Strahinjščicu zaslužnu za specifičnu bednjansku klimu.

Najhladnija jutra su u “Zagorskoj Lici“

Općina Bednja smještena je na sjeverozapadu Hrvatske, na nadmorskoj visini od oko 230-300 metara te time, prema svakoj logici, spada u umjereno toplu i kišnu klimu ili “klimu bukve”. Međutim, zbog njenog položaja sa sjeverne strane gorskog lanca Ivančica – Strahinjčica, u Bednji je klima nešto hladnija od očekivane.

Bednja ima jednu od najnižih jutarnjih temperatura u Hrvatskoj, a zimi je s jutarnjom temperaturom od -20 Celzijevih stupnjeva, bliža istodobnim vrijednostima u Gospiću i Korenici nego u Varaždinu, Krapini ili Zagrebu.

Nije neuobičajeno da zimi, dok u ostalim područjima na istim visinama pada kiša, na bednjanskom području pada snijeg. Također, vegetacija u proljeće na tom području kasni oko dva tjedna u odnosu na okolna. Klima bednjanskog kraja ima očito nekih karakteristika visoravni, stoga se taj kraj opravdano može nazvati “Zagorskom Likom“.

Tragovi povijesti i njene dragocjenosti

Izuzev ostataka iz prapovijesti, poput zubi morskog psa koji svjedoče o tome da je bednjansko područje nekoć bilo pod Sarmatskim morem, te mnogobrojnih ostatka jedne od najvećih životinja ledenog doba – mamuta; brojne alatke i oruđa svjedoče o seljačkom načinu života ovoga kraja od davnina. Također, ostale kulturne znamenitosti i spomenici sakralnog su karaktera i govore o izrazitoj religioznosti ovoga kraja – crkve, kapelice i drugi sakralni predmeti.

Osim sakralnih objekata i neizostavnog dvorca Trakošćana, uz župnu crkvu Uznesenja blažene djevice Marije, smještene su i grobnice obitelji Drašković. Tu je, između ostalih, pokopana i Julijana Erdödy Drašković, prva akademski obrazovana žena slikarica u Hrvatskoj.

Crkva sadrži još jednu vrijednost, a to su orgulje graditelja Gaetana Moscatellija (1812.). Te orgulje u Bednji i pozitiv na Ravnoj gori, jedina su sačuvana Moscatelijeva djela u sjevernoj Hrvatskoj i uopće, jedina veća djela talijanske škole ikada postavljena u Hrvatskom Zagorju.

Ponos bednjanskog kraja – bedljuinsko rieč i njeni glazbeni ambasadori Kavaliri

Što se tiče bednjanskog govora, on je svoju posebnost sačuvao kroz stoljeća, zahvaljujući zatvorenosti i prometnoj izoliranosti bednjanskoga kraja. To je rezultiralo neznatnim migracijama i naseljavanjima iz susjednih govornih područja, a time i izostanku vanjskih utjecaja.

Bednjanski govor ubraja se među najinteresantnije, najmelodičnije i najkompliciranije govore kajkavskoga narječja zbog bogatstva vokala, akcenata, zanimljivih glasovnih promjena i drugog. U nastojanju da se očuva bednjanski govor, kao najstariji hrvatski kajkavski pradijalekt, profesor i dijalektolog iz bednjanskog kraja, Josip Jedvaj, objavio je dosad najprecizniju i najopširniju studiju o bednjanskom govoru, a koja se ubraja među najbolje opise jednog našeg organskoga govora. Poznati su i drugi projekti, kako bi se bednjanski govor sačuvao za buduće generacije, poput izrade bednjanskog rječnika.

Ruku pod ruku s bednjanskim govorom, stoji i bednjanska glazba – još jedan način na koji se lokalno, ali i nadaleko njeguje bedljuinsko rieč. U bednjanskom Cvetlinu svake se godine u srpnju održava Etno-festival s 20-godišnjom tradicijom, koji njeguje upravo tu vrstu glazbe. A suvremeni ambasador bednjanskog kraja, govora i glazbe, vrlo je nadaleko je poznat cimbulaško-violinski bednjaski sastav “Kavaliri“.

Legenda o strašnom Pozoju

Nekada davno živio je u dolini rijeke Bednje zmaj Pozoj. Tijelo mu je bilo sastavljeno od dijelova različitih životinja, pokriveno bodljama ili ljuskama. Iz ždrijela je rigao oganj i munje, a glas mu je bio kao grmljavina. Pozoj je bio tako velik da je, ako bi ga se uznemirilo, mogao izazvati potres ili burno nevrijeme. Tada bi srušio dvije crkve i četiri kapele pod kojima je spavao.

Hranio se skrivajući se ispod malih močvarnih površina koje su u rano proljeće bile pune mekane zelene trave. Ta trava privukla bi stoku koja bi pasla na livadama do Jurjeva pa se često događalo da stoka, pa i ljudi koji su je izvlačili, potonu i nestanu.

Na površini tih jezera uvijek bi se pojavljivali mjehurići. Stoga, ugledate li ih… Psst, jer Pozoj još uvijek diše!

Uz bednjanski kraj i ljude vežu se i druge brojne legende, poput one o babi Jagi koja je spasila utvrdu Trakošćan od napada Turaka.

Web stranica Općine Bednja

Web stranica Turističke zajednice Trakošćan – Općina Bednja

Mali detalj bednjanskog govora (s prijevodom 😉 ) pogledajte ovdje: